U Ime Uzvišenog Boga
Nemam namjeru analizirati dešavanja u Siriji. Drugi već analiziraju. Ja danas imam namjeru pojasniti – ono što se dogodilo i što se pokušava sakriti – obznaniti ono što vidim i koliko shvatam i dati buduću sliku stanja nas, naših kretanja, budućnosti regiona. To je ono što ću danas govoriti.
Ne treba sumnjati da je ono što se dogodilo u Siriji rezultat zajedničkog američko-cionističkog plana. Tačno je da je jedna susjedna zemlja Siriji igrala i igra značajnu ulogu u tome, to svi vide. Ali, oni su glavni uzrok. Glavni uzrok, zavjerenik i kreator plana, glavna soba za izdavanje naredbi su SAD i cionistički režim. Imamo dokaze koji nam ne ostavljaju nikakvu sumnju.
Jedan od dokaza je njihovo postupanje prema tim dešavanjima. U jednoj zemlji, pa čak i kad se ne slažete s vladom te zemlje, desio se rat, dvije grupe napale jedna drugu, to se može svugdje dogoditi. Zašto se vi miješate? Cionistički režim je bombardovao više od 300 tačaka u Siriji. Ako nemate nikakvu ulogu i nemate ništa s tim planovima, sjedite i posmatrajte. Vaš ulazak u taj rat, bombardovanje 300 tačaka - Amerikanci su objavili do jučer toliko, vjerovatno je danas i više, a samo 75 tačaka su Amerikanci bombardovali – pokazuje suprotno. Neke od tih lokacija su infrastrukturni centri u Siriji, mjesta koja se ne mogu tako jednostavno izgraditi, njihovo uspostavljanje je teško i mukotrpno za jednu zemlju, poput izgradnje arodroma, istraživačkih centara, odgoja i obrazovanja naučnika. To nisu jednostavni poslovi. Zašto su se cionistički režim i Amerika uključili u ta dešavanja i postali jedna strana ratovanja započevši bombardovanje i napade? Bombardovati 300 tačaka nije mala stvar. Osim toga, cionistički režim je zauzeo sirijski teritorij. Njegovi tenkovi su stigli gotovo do Damaska. Golanska visoravan, koja je pripadala Siriji, je godinama bila u njihovim rukama, a sada su počeli zauzimati i druge dijelove. Amerika i Evropa i zemlje koje su osjetljive kada se radi o takvim dešavanjima u drugim zemljama svijeta, koje su osjetljive na metar i deset metara teritorije, ne samo da šute i ne žale se, već i pomažu. Dakle, to je njihovo djelo.
Osim toga, postoji i drugi dokaz. Posljednjih dana, blokirali su sve puteve kojima je odavde trebala stići pomoć narodu Sirije ili jednoj oblasti u Siriji ili, naprimjer, narodu u području Zejnebije; od logistike, ljudstva, snaga. Američki i cionistički avioni to nisu dozvolili. Avioni F-15 su se izdigli na nebo ne dozvoljavajući da iko prolazi. Ipak, jedan naš pilot je postupio hrabro rizikujući pa je uspio sletjeti, ali je bilo potrebno mnogo više i trebalo je učiniti više, ali nisu dozvolili. Ako vi niste uključeni u ta dešavanja, ako vi niste ti koji ratujete protiv Sirije u ime neke terorističke ili oružane grupe, ako se vi ne nalazite iza njih, zašto to činite? Zašto im pomažete? Zašto sprečavate da pomoć stigne do sirijskog naroda?
Naravno, ovi napadači koje sam spomenuo, imaju različite ciljeve. Svako od njih ima svoje ciljeve. Neki od njih, s juga ili sjevera Sirije, žele osvojiti teritoriju. Amerika, naprimjer, želi učvrstiti svoj položaj u regionu. A vrijeme će pokazati da, ako Bog da, niko od njih neće postići svoj cilj. Sirijska područja koja su zauzeta će biti oslobođena od strane časnih sirijskih mladića. Ne sumnjajte, to će se sigurno dogoditi. Ni Amerika neće učvrstiti svoje mjesto u regionu. Amerika će, uz Božiju pomoć, posredstvom osovine otpora, biti potpuno protjerana iz regiona.
Osvrnimo se sada na osovinu otpora. Elementi globalne arogancije nakon dešavanja u Siriji su radosni, drago im je jer misle da je padom Sirije, koja je podržavala otpor, oslabljen i otpor. Drago im je jer je otpor oslabio. Mislim da se oni grdno varaju. Oni koji misle da je otpor oslabljen ovim dešavanjima nemaju ispravno shvatanje o otporu i osovini otpora, ne znaju šta je srž otpora. Osovina otpora nije oprema koja bi se razbila ili urušila ili bila uništena, otpor je vjera, razmišljanje, srčana i konačna odluka. Otpor je škola mišljenja, vjerska škola. Ono u šta vjeruje određena grupa ljudi, što nije dogovoreno i ugovoreno, ne samo da pritiskom slabi, nego jača. Motivacija ljudi na frontu otpora i elemenata otpora jača kada vide zlobu i zločine. Otpor je takav. Kada vide brutalne zločine, i ako su sumnjali da li trebaju pružiti otpor ili ne, bivaju sigurni da čovjek ne može nastaviti svoj put naspram zločinaca i nepravednika, osim uz pružanje otpora i žrtvovanja, da mora istrajati, pružiti otpor. Pogledajte Hezbollah u Libanu, Hamas, Islamski džihad Palestine, palestinske borce; nanijet im je ogroman pritisak. Da li je nevolja koja je zadesila Hezbollah šala? Hezbollah je izgubio čovjeka kakav je bio Seyyed Hassan Nasrallah. Da li je to bilo malo?
Hezbollahovi napadi i moć, snažna pesnica Hezbollaha je ojačala nakon toga. To je shvatio neprijatelj i prihvatio. Mislio je, budući da je nanio teške udarce, da može ući unutar Libana, potisnuti Hezbollah i da može ući do rijeke Litani. Nisu uspjeli. Hezbollah je ustao sa svom svojom moći i djelovao tako da su oni, neprijatelji, zatražili primirje.
Gazu bombarduju već godinu i nekoliko mjeseci. Ubili su istaknute palestinske ličnosti poput Jahye Sinwara, ali narod i dalje pruža otpor. Stoji. Oni su mislili da će time okrenuti narod protiv Hamasa, ali se dogodilo suprotno. Narod još više pruža podršku Hamasu. Isto tako i Islamskom džihadu i drugim palestinskim elementima. To je otpor, to je front otpora. Koliko god udarate, jača, koliko god stvarate pritisak, on raste, koliko god ratujete protiv njega, on se širi. Uz Božiju pomoć, otpor će se proširiti u cijelom regionu, mnogo više nego prije.
Neupućeni analitičar, koji ne zna značenje otpora misli da je otpor oslabljen, pa je oslabljen i Iran. Ja vam kažem, uz Božiju pomoć, Iran je snažan i jak, a postat će sve jači.
Šta, zapravo, znači otpor? Otpor znači odbacivanje i sučeljavanje s američkom dominacijom ili bilo kojom silom koja nameće svoju dominaciju. Otpor znači borba protiv zavisnosti od tih sila. Otpor znači da nacije ne postanu sluge tim silama. Otpor, u ovom značenju, ima korijen u uvjerenjima naroda ovog regiona. Ne govorim o vladama. Govorim o narodima. Otpor ima značajno mjesto u uvjerenjima naroda regiona. Korijen otpora je u vjeri naroda. Vidjeli ste šta je narod regiona učinio za Gazu. Niti znaju njihov jezik, niti su vidjeli njihovu zemlju, niti ih poznaju. U cijelom regionu, pa i u cijelom svijetu, ustali su protiv cionističkog režima podržavajući Gazu. To je zajedničko uvjerenje naroda.
Prolazi oko 75 godina od uzurpiranja Palestine. Ono što se dogodilo prije 75 godina trebalo bi se zaboraviti, trebalo bi se ugasiti, no, danas je otpor naroda u regionu i samih Palestinaca vjerovatno deset puta veći u odnosu na početak. Umjesto da se ugasi, on jača. Ovo je karakeristika zajedničkog uvjerenja. I svakako, nastavit će se.
Slijeđenje cionističkog režima je crvena linija za narode; ne govorim o vladama. Oni govore svašta, ali ako pitate narode, ogromna većina se protivi. Naravno, cionistički režim čini zločine, ali niko ne smatra da su zločini pobjeda. Ni zločini u Gazi, ni Libanu ni Zapadnoj Obali, gdje se bore palestinske grupe. Iako cionistički režim čini mnoge zločine, to niko ne smatra pobjedom. To je Božiji princip, i danas se ta povijest odigrava pred našim očima u Gazi i Libanu.
Postavlja se pitanje. S obzirom na dešavanja u Siriji, da li smo mi bili prisutni tamo? Svi znaju, da. Šehidi koji su branili harem su svjedoci da jesmo. Ali, kako? To se treba pojasniti.
Mi smo pomogli Siriji, ali prije nego što smo mi njima pomogli, sirijska vlada je nama pomogla u osjetljivim trenucima. U jeku rata i odbrane, kada su svi radili za Saddama Husseina, sirijska vlada je odigrala veliki odlučujući korak u našu korist protiv Saddama, a to je da je prekinula naftovod kojim je nafta išla do Sredozemlja i do Evrope i čiji novac se vraćao u džep Saddamu Husseinu. Svijet se uzbunio. Nije dozvolila da Saddamova nafta prolazi. Radilo se o dnevno milion barela nafte koja je išla prema Sredozemlju. I sama sirijska vlada je imala koristi od prolaska te nafte, ali nije uzela u obzir finansijsku korist. Ipak, mi smo to nadoknadili. Islamska Republika nije ostavila tu uslugu neodgovorenom.
Što se tiče ISIL-a, ISIL znači bomba nesigurnosti. ISIL je imao cilj stvoriti nemir u Siriji, Iraku, regionu, a zatim stići do glavnog cilja, odnosno Islamske Republike Iran, da i u njoj stvori nemir. To je bio ISIL. Mi smo uzeli učešće, i u Siriji i Iraku, iz dva razloga. Prvo, s ciljem očuvanja svetih mjesta. Jer, oni nisu poznavali duhovnost i vjeru, protivili su se svetim mjestima, namjeravali ih srušiti, što su i učinili. U Iraku u Samerri su, uz pomoć Sjedinjenih Država, srušili kupolu harema. To su namjeravali učiniti i u Nedžefu, Kazemejnu, Kerbeli, Damasku. To je bio cilj ISIL-a. Jasno, mladi časni zaljubljenik Ehli-Bejta to neće dozvoliti. Drugi razlog bila je sigurnost. Zvaničnici su vrlo brzo shvatili da, ako se ne zaustave ti nemiri, da će se preliti u našu zemlju i stvoriti haos. ISIL nije bio obična pojava. Sjećate se događaja u Kermanu, u Širazu, u Pralamentu. Gdje god su stigli, činili su takve zločine. Htjeli su doći ovamo.
Zapovjednik pravovjernih (hazreti Alija), kaže: „Narod koji se sukobi s neprijateljem u vlastitoj kući će biti ponižen.“ Ne dozvolite da dođe do vaših kuća. Zato su naše snage otišle, naši istaknuti generali i snage, naš dragi Sulejmani i njegovi saradnici, i u Iraku i Siriji su organizovali omladinu, njihovu omladinu, naoružali ih, pružili otpor, slomili kičmu ISIL-u i ostvarili pobjedu. Mi smo na takav način ostvarili učešće.
Vrsta našeg učešča nije bila da svoju vojsku i Revolucionarnu gardu odvedemo tamo da ratuje u tim zemljama. To nije logično, niti ga prihvata javno mnijenje: da naša vojska ratuje umjesto njihove vojske. Ono što su naše snage mogle učiniti, i što su učinile, jeste savjetodavno djelovanje, odnosno, osnivanje glavnih štabova i centara, određivanje strategija i taktika i u neophodnim slučajevima, direktno učešće, ali što je najvažnije – mobilizacija i priprema omladine tog područja. Naravno, i naši mladići, naši dobrovoljci su svojim insistiranjem išli, iako se ja nisam slagao. Mnogo puta su pitali, tražili, molili da idu u Siriju da se bore protiv neprijatelja. Okolnosti nisu bile odgovarajuće za to, ali neki su ipak išli raznim putevima. Vi znate neke od tih priča. Išli su, neki su pali kao šehidi, a mnogi su se, hvala Bogu, vratili živi i zdravi. Mi smo uglavnom učestvovali na savjetodavnom nivou i u određenim periodima, kad je bilo neophodno, direktno smo učestvovali. Naše snage su uglavnom bile dobrovoljne, kao i njihove. Šehid Sulejmani je organizovao grupe od nekoliko hiljada njihovih mladića, naoružao ih, obučio, pripremio ih da pruže otpor. Kasnije, nažalost, neki od njih samih, vojnih zvaničnika tih zemalja, stvorili su određene prepreke, probleme. Odustali su od onoga što im je išlo u prilog i korist. Nakon što je ugašena zavjera ISIL-a, dio snage se vratio, a dio je ostao tamo. Bili su prisutni i u ovim dešavanjima, ali glavni rat mora voditi vojska te zemlje. Dobrovoljne snage koje su stigle iz druge zemlje mogu se boriti samo uz vojsku te zemlje. Ako vojska te zemlje pokaže slabost, ni taj doborovoljac ne može ništa. To se, nažalost, dogodilo. Kada oslabi mentalitet otpora, dogodi se ovo. Nevolje koje se dešavaju u Siriji, Bog zna do kada će trajati i kad će sirijska omladina, ako Bog da, stupiti na teren i spriječiti ih, zasnovane su na slabostima koje sam naveo. Iranski narod se ponosi svojom armijom i svojom Revolucionarnom gardom!
Visoki zvaničnici naših oružanih snaga pišu u pismima da s obzirom na stanje u Libanu, u Hezbollahu, da ne mogu podnijeti, da dozvolim da idu. Uporedite to s vojskom koja neće da podnosi teškoće i bježi! U vrijeme vladavine taguta (šaha), i naša vojska je bila takva. Nije pružala otpor pred napadima neprijatelja, stranaca, u različitim sukobima i ratovima. Neprijatelj je bio stigao do Teherana. Kada ne pružaš otpor, to se dogodi. Mora se pružati otpor i koristiti snaga koju je Bog položio u čovjeka. Meni su u ovim posljednjim danima dolazili, govorili da su pripremili ono što treba sirijskom narodu, da su spremni da idu, ali nebo i kopno su bili zatvoreni. Cionistički režim i Amerika su zatvorili i nebo i kopnene puteve, nismo imali nikakvu mogućnost. Stanje je ovakvo. Da je ostala motivacija unutar te zemlje, da su imali išta za reći pred neprijateljem, neprijatelj im ne bi mogao zatvoriti ni nebo niti kopnene puteve. Mogli smo im pomoći.
Neka svi znaju da ovo stanje neće opstati, da jedna grupa dođe u Damask i druge gradove, da igra, veseli se, pljačka po tuđim kućama, da cionistički režim dođe s topovima i tenkovima, da bombarduje; to neće tako ostati. Sigurno će časni sirijski mladići ustati i pružiti otpor, žrtvovati se. Podnijeti će žrtve, ali će ovladati stanjem. Kao što su časni irački mladići to učiniti. Časna iračka omladina je uz pomoć uputstava, pomoći i zapovjedništva našeg dragog šehida uspjela protjerati neprijatelja iz svojih kuća, svojih ulica, a američki neprijatelj je to isto činio i u Iraku, razbio bi kućna vrata, oborio na zemlju muškarca, glavu kuće pred ženom i djecom i čizmama mu gazio po licu. To se dešavalo u Iraku, ali su pružili otpor. Naš dragi šehid je dao sve na tom putu. I oni će učiniti isto. Moguće je da će potrajati, ali je rezultat sasvim siguran i zagarantovan.
Sve ovo svima nama, našim zvaničnicima, stvara bol, ali nosi pouke. Moramo izvući pouke. Jedna od pouka je zanemarivanje neprijatelja. U ovim događajima, neprijatelj je brzo djelovao, ali su trebali unaprijed shvatiti da će neprijatelj započeti takvo kretanje. Mi smo im i pomogli, naš obavještajni aparat je prije nekoliko mjeseci uputio upozoravajuće izvještaje sirijskim vlastima. Naravno, ja ne znam da li je to stiglo do onih najviših zvaničnika ili ne, ili se izgubilo negdje na sredini. Ali, naši obavještajni aparati su im bili rekli, u augustu, septembru, oktobru; davali im uzastopne izvještaje. Ne smije se zaboraviti i zanemariti neprijatelj niti se neprijatelj treba potcjenjivati niti treba vjerovati neprijateljevom osmijehu. Neprijatelj ponekad govori lijepim tonom i uz osmijeh, ali iza sebe drži bodež i čeka priliku.
Osovina otpora niti se treba uzoholiti zbog pobjeda, niti izgubiti nadu zbog poraza. Pobjeda i porazi su stvarnost. Takav je i lični život, postoje uspjesi i padovi. Takav je i život grupa, postoje uspjesi i padovi. Razlićiti tokovi, vlade dolaze i prolaze. Čovjek se ne može odvojiti od uspona i padova. Važno je da se pri uspjehu ne uzoholimo; jer to čovjeka čini nemarnim. Ako smo stigli do pada, ne smijemo gubiti nadu. U proteklih 40 godina, u Islamskoj Republici, dogodili su se teški i veliki događaji. Nekada, u Teheranu, dok bi narod sjedio, Mig-25 sovjetske proizvodnje u Saddamovom vlasništvu došao bi iznad nas. Kad bi bio ljubazan, ne bi bombardovao, ali je plašio narod. Mi nismo mogli učiniti ništa. Niti smo imali vazdušnu odbranu niti smo imali ikakve mogućnosti, ali smo im se suprotstavili.
Jednom, dok su ljudi bili u kućama u Teheranu, odjednom su Saddamovi avioni bombardovali Teheran, aerodrom, druga mjesta. Ja sam tog dana imao predavanje, nastala je galama. Pogledali smo kroz prozor, ja sam svojim očima vidio irački avion kako je bombardovao aerodrom i otišao. Tome smo svjedočili. Islamska Republika se suočila s takvim gorkim događajima, ali ni u jednom trenutnku nije ostala pasivna. Vjernik ne smije biti pasivan; to je opasnije od same nesreće. To je kada čovjek dođe do zaključka da ne može učiniti ništa, i preda se. To je pasivnost. Dakle, u napretku i uspjesima, oholost je otrov, a u neuspjesima i problemima, pasivnost je otrov. Moramo paziti na ovo dvoje. Kur'an kaže: U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog,
Kada Allahova pobjeda i pomoć dođu,
I vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze,
Ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti. (Dio sure el-Nasr)
To znači: Ne oholi se i zahvaljuj se Bogu! Traži oprost zbog nedostataka i grešaka koje si počinio!
Neki, ipak, su stručnjaci za oduzimanje nade ljudima. Neki to rade u inostranstvu, strani mediji, televizije, radiji, govore na perzijskom i plaše narod. S njima treba drugačije postupati. Ali, u zemlji, niko ne smije tako postupati. Ako neko bude govorio tako da oduzme narodu nadu, to je krivično djelo, to treba goniti.
Zasigurno, iranski narod je spreman za djelovanje. Jasno, bilo kakva prisutnost uslovljena je dozvolom i podrškom vlade te zemlje. Kada smo ostvarili prisustvo u Iraku, vlada je zatražila od nas. I kada smo bili u Siriji, vlada je to tada od nas tražila. Ali, kada ne zatraže i kada su zatvoreni svi putevi, ne može im se ni pomoći. Uzvišeni Allah će pomoći da se korijen cionizma i zlobni zapadni elementi iskinu iz ovog regiona!
